Prvo dopisivanje
Vrnjačka Banja 03.06.2010.
Napolju kiša pada već drugi dan zaredom. Sedim u sobi,odmor posle predavanja i razmišljam, šta raditi. Ne može se šetati po kiši, u hotelu nema nekog druženja, kolega je u svojoj sobi, razgovara sa devojkom.Hajde da se čujem malo sa Markom, da vidim šta se radi kod njega. Pronalazim ga na fejsbuku, malo čavrljamo i igramo bilijara, čisto da nam prođe vreme.Odlučih malo da ga zezam, pa posle dobijene partije napisah mu:
- Za ovu pobedu, mislim da sam zaslužio broj,zar ne?
- Čiji god hoćeš brate?
- Znaš ti čiji ja hoću...
Tako smo se uvek zezali, ali ni slutio nisam da će mi stvarno dati, niti sam jaistinski tražio, ali Marko mi posla broj telefona od Anđele. Neverovatno,pomislih, izgleda da mu se stvarno više ne sviđa. Prošlo je nekih pola godine od zadnjeg viđenja, vreme zaista leči sve.
Uh šta sve čovek može uraditi iz dosade. Dovoljan je jedan trenutak, samo jedan, da nepromišljeno postupi pa da se posle kaje. To veče sam i ja slično postupio. Pomislih, hajd da pošaljem Anđeli poruku, čisto onako, da mi vreme brže prođe. Sadržina poruke je bila klasična, gde si, kako si, ništa specijalno. Posle nekih pola sata stigao je odgovor:
- Heeej Nikola, baš si me iznenadio porukom, otkud mene da se setiš? Kući sam, učim,uskoro će ispitni rok. Šta ima kod tebe, nismo se dugo videli?
- Čuo sam se sa Markom malopre pa mi i ti pade na pamet. Moramo se videti, kafu popiti?
- Šta radi Marko? Videćemo se sigurno, ako ništa kad završim ispite, pa da popijemo kafu na Drini.
- Marko k’oMarko, peva, trenira… Ok, čućemo se za kaficu, možda čak budem kući ovaj vikend pa ćemo se videti.
Nije mi ništa više odgovorila. Sutradan, dok smo putovali ka prestonici, dobio sam poruku od Anđele:
- Nisam imala kredita sinoć, samo da ti kažem, možda ću i ja za vikend u Bosnu, pa ćemo se valjda videti.
Sredinom juna sam bio za vikend u Bosni. U subotu ujutru javio sam se Anđeli, ako je slučajno i ona tu, da se vidimo ipopijemo kafu. Nažalost, ili na sreću, ona nije bila. Odgovorila mi je da joj je baš žao, ali eto, neki ispit joj je pomeren za ponedeljak pa nije mogla doći.
Iskreno, bilo mi je žao što se nismo videli. Nisam nikadimao priliku popričati s njom nasamo i onako opušteno. A to mi je baš bila želja, jer me zanimalo kako razmišlja. Sve sam znao o njoj, ali to su sve bile priče drugih, hteo sam lično da se uverim. I svakako, najviše me interesovala njena verzija priče o njoj i Marku.
Od te subote, više nije prošao nijedan dan a da se nismo čuli višesatnim dopisivanjem.